U želji da se pomogne potrebitim ljudima s kolegama s posla prošli smo dio glinsko-petrinjskog kraja, kraja kojemu je pomoći trebalo i prije potresa. Skromni ljudi lokalno su se samoorganizirali da pomoć dođe do što više potrebitih usmjeravajući humanitarne ekipe u zakrivena sela, od kojih se neka ne mogu pronaći na kartama.

Mjesta uz cestu uglavnom su, kažu domaći, opskrbljena, teško im je naći još prostora za uskladištiti pomoć u hrani, higijeni i sličnim potrepštinama. U težoj su poziciji stanovnici zaseoka za koja ne znaju došljaci. Gotovo da nema kuće koja nije pretrpjela oštećenje, oni koji su ostali na ognjištima stoje vani, čiste…ne usude se ući u kuću. Statičke procjene još nišu došle na red.

Na oko laika vidljivo je da se malo koja kuća može koristiti. Privremeni smještaj nužan je svakoj obitelji koja nije emigirirala iz svojih razrušenih domova. Šatora, kontejnera, kamp-kućica može se vidjeti. Svakako za sada nedovoljno. Starci, uglavnom sami – a takvo stanovništvo dominira tom regijom – najosjetljiviji su. Nemaju prijevoz, ne mogu niti znaju kako i gdje potražiti pomoć. Nema do njih, ni inače, javnog prijevoza. Sve je kako se tko snađe i tko im od znanaca i susjeda pomogne. Odavno su se pomirili sa sudbinom pa se ni sada ne žale. Sretni su jer im je glava na ramenu, suosjećaju s obiteljima svojih poznanika koji su u potresu izgubili život.

Humanitarce iz inozemstva šalju u okolna sela

Kretali smo se mjestima u kojima smo imali poznanstva lokalnih ljudi. Letovanić. Selo uz Kupu s oko 460 stanovnika. Trima obiteljima srušene su kuće. Međusobno si ljudi priskaču u pomoć pa su i te obitelji ostale u svom mjestu, kod rodbine. Potres je rascjepao cestu na dijelu kroz koji su napaja obližnji ribnjak. Saniran je taj komad ceste, može se proći, no lokalci se boje poplave jer je nasip oštećen. Šalju nas dalje jer njima za sad ne treba pomoći. Već su humanitarne pošiljke iz Slovenije i Austrije usmjerili u obližnja sela koja su udaljena od ceste.

Vozimo se kroz Brest gdje su vidljivija oštećenja kuća. S plakata koji su ostali od zadnje izborne kampanje pozdravlja nas ministar Davor Božinović s porukom “garancija sigurnosti”. Crni humor se nadvio nad njegovom izbornom jedinicom.

Starac se preselio svome psu u drvarnicu

Nije svako mjesto jednako pogođeno. Nije potres na svako mjesto, pričaju usput ljudi, jednako djelovao. Na jednake kuće udaljene 50-ak metara djelovao je drugačije. Jedna potpuno uništena, druga s manjim oštećenjima. Dalje kroz Novo Selište, Župiće, Marinbrod, Novo Selo Glinsko, Kihalac, Prekopu prate nas različite, a ujedno iste slike. Ljudi vani, pod improviziranim šatorima, namješteni šatori, pokoja kampica, starac se sklonio u drvarnicu k svome psu i tako čekaju…što li čekaju ne znaju ni sami.

S drvene kuće u Marindvoru vije se zastava

Mi idemo u Glinu naći se s lokalnim dečkima s kojima nas je spojio prijatelj iz Gline. Ne živi on u Glini, ali je odmah nakon potresa bio tamo. Prvo je uklonio dimnjak s obiteljske kuće svojih roditelja, nakon toga obilazio ljude iz svoga kraja, pomagao im. Nekome s humanitarnom pomoći, nekome sanirati krov, ukloniti dimnjak,…fizička snaga, cerade, crijepovi tamo su potrebni.

U Prekopama nailazimo na kolonu, prolaze blindirana vozila uz policijsku pratnju. Predsjednik republike, valjda, jer su u mjestu vojna policija i novinarske ekipe.

Prolazimo, zapravo, ruševinama, ali nemam osjećaj šoka i nevjerice. Već sam prošla zagrebački ožujski potres koji je pogodio i moju obitelj. Tada sam valjda pretrpjela i prihvatila i šok i ruševine. Napukline i manje vidljiva oštećenja – koja, naučila sam, ne moraju biti i manje važna za statiku – ne doživljavam pretjerano. Srce stišće kada vidiš ljude. I Zagrepčane u ožujku, i stanovnike kraja kojim sada prolazimo.

Ratom ranjeni, nikad izlječeni kraj

Nisam nikada bila u Glini, ali podsjeća me na petrinjski kraj koji sam posjetila nekoliko puta. Napuštene kuće ranjene od rata, ciglene kuće bez fasade. Kažu mi da su te izgrađene u obnovi.

Kojoj obnovi? Pa to su naslagane cigle vezane s malo morta. Karlovačka ulica u Glini, zaštićeni objekti tmurni su i razrušeni. Podsjećaju me na zagrebačku Ilicu nakon ožujskog potresa. Ni sada nije bolja.

Vozimo se u mehaničarsku radionu punca našeg vodiča da sortiramo stvari. Tamo smo se organizirali u nekoliko ekipa te je svaku vodio lokalni dečko po mjestima u koja sami nikada nogom ne bi kročili. E tu je stvarnost! Nevezana za potres. Njihov život otprije koje sustav nije percipirao. Tu je ključ zašto su sada sravnjeni sa zemljom. Da su bili bogatiji (ovdje to znači da su si mogli prijuštiti normalan život) imali bi bolje kuće, imali bi život dostojan čovjeka i sadašnja šteta ne bi bila u ovim razmjerima. Ali, proliveno mlijeko…za njim ne treba plakati.

Nepostojećim cestama, pozdravljajući veprove do – sela Borovite

S mojim vodičem Milom, u slobodno vrijeme lokalnim lovcem koji jako dobro poznaje šume i skrivene dijelove glinskog kraja, vozim se džipom terencem – jer pitanje je može li obično vozilo potegnuti do raštrkanih kuća skrivenih u šumi – do zaseoka Borovita. Penjemo se polumakadamskom, polurazrovanom, na nekim dijelovima friško asfaltiranom cestom. Naletjeli smo na dva vepra.

Tamo je šestero ljudi. Nakon rata bilo ih je 60. Jedan je i bez struje, svi bez wc-a i kupaonice, vodu imaju u bunaru negdje dolje u šumi, s ceste ga vidjela nisam. Drvene kuće…kuće…teško ih je tako nazvati. Istrošeno, raspucalo drvo okruženo blatom izgleda kao da su ga sve nevolje pogodile još prije sto godina. Nisam ih fotografirala. Imaju ti ljudi svoje dostojanstvo, nije im drago slikati se i žaliti se. Pomoć prihvaćaju, dobro im sve dođe u zaboravu šume. Jedan gospodin živi u staroj školi, bez struje i ičega, prekoputa mu je u trošnoj kući susjed i njegov pas. Malo dalje četveročlana obitelj, dva brata, supruga od jednog i njihova odrasla kćer s visokim stupnjem mentalnog oštećenja. Imaju tri koke nesilice, nešto za uzgoj za prehranu, psa. Od socijale su kupili odojka kojeg na novogodišnji dan vrte na ražnju, njih četvero jest će ga u narednom razdoblju. Žale nam se da nisu imali kukuruznog brašna, a običaj je na Novu godinu jesti kukuruzni kruh. Gospođa zove svoju kćer da nas pozdravi. Ona se veseli i šalje mi puse. Misli da sam, kaže njezina mama, teta koja joj je obećala krevet. Jer sad ima nešto staro i trošno. Nude nas rakijom da nazdravimo novoj godini. Kako žive, gdje nabavljaju što im treba. Povremeno, kaže nam gospodin, pješice siđe do Gline, 10 kilometara kroz šumu, uzme nužno i plati taksi da ga doveze natrag.

Takvih, zaboravljenih staraca, ima na tom razvedenom području. Teško im može netko pomoći u tim zabitima ako ne zna da su tamo, da postoje. Prolazimo dalje šumskim putevima, udaljenost među kućama je velika, među naseljenima još veća. Susrećemo dečke iz lovačkih društva, oni su se također uputili pomoći malo poznatim mjestima. Zastajemo usput da ponudimo kome što treba. Srećemo i volontere Crvenog križa. Oni popisuju kome što treba. Gospodin se zbunjuje, ne zna što bi mu pomoglo iako je nama netom prije rekao da bi mu zaliha mlijeka bila od koristi. Svima je drago da im je netko došao, svi nude rakijicu, uzmu pomoć. Jedan se gospodin veseli plišancima za djecu jer ima unuke. Svi imaju pse. Mahom su na lancu i ne baš ugojeni. Hrana njima dobro dođe.

Majske Poljane – tragično, “mikserom” zdrobljeno selo

Nastavljamo tako prema Majskim Poljanama, srećemo humanitarne ekipe, čiste ruševine i zgarišta. Srećemo i dečka koji je živ izvučen iz srušene kuće, eno ga – pomaže susjedima. Selo izgleda kao da ga je mikser prožvakao. Kuće su složene na hrpe i ne daju daška traga da je do prije par dana u njima bilo života. Raščišćavaju kuću u kojoj su poginuli otac i sin, na panju su upaljene dvije svijeće. Moj mi vodič Mile, čiji je kolega bio poginuli sin, priča priču o svakoj paloj kući i ljudima koji su u njima živjeli. Poginuli djed svojim je tijelom zaštitio baku koja je živa izvučena ispod ruševina, hrpe greda i crijepova. Crne se grede krovišta u kojoj je poginuo drugi čovjek. On je, pojašnjava mi Mile, dodatno izgorio jer je gorjela peć.

Nema tu života, a do sada se životarilo. Ljudi su skromni. Zahvaljuju naši vodiči svima koji pomažu njihovom kraju. Zahvalni su do neba na dobroj volji svima koji su došli. Muči ih što organizaciju iz sabirnih centara vode ljudi koji ne poznaju područje pa nelogično postavljaju rute pri raspoređivanju ekipa i gube se na terenu. Mikro lokalne spontano organizirane akcije pod palicom domaćih su efikasnije, šalju ili vode ljude do malo znanih sela i zaseoka ili voze sami pomoć. Uskaču ostalima pri sanaciji štete. Stihijska samoorganizacija nije rješenje, ali za sada pomoć tako najbrže dođe do cilja.

Ovo je samo crtica malog dijela koji smo mi prošli.

Velinka Buljan